Psihoterapija

Riječ “psihoterapija” potječe od grčkih riječi “ψυχή” = “psykhē” (duša, životni dah) i “θεραπεία” = “therapeia” (skrb, briga, liječenje) – etimološki “skrb o duši”. Iako bi bilo dobro raščlaniti razliku duše i duha, do danas se ova dva naziva često međusobno isprepliću i nemamo jasnu definiciju ni duha ni duše.

Ipak za mnoge osobe i na žalost, također za razne psihoterapeute i njihove škole govoriti o “psihoterapiji” znači govoriti o “liječenju psihičke bolesti”. Kao rezultat toga, o psihoterapiji prevladava mišljenje da se radi o procesu u kojem je pojedinac “bolesnik”, a terapeut ga “liječi”. No to nije baš sasvim tako. Mogli bi kazati da se trenira iskreno verbalno izražavanje osjećaja i povezanih misli osobe, a terapeut je tu da razumije što se u njoj stvarno osjećajno zbiva, dakle najprije da ju čuje. Potom da dodatnim pitanjima pokuša proširiti, po mogućnosti produbiti što mu osoba zapravo želi reći. Za sve to je potrebno i uspostavljanje više dobrog nego lošeg međusobnog radnog saveza.

Mogli bi opisno reći da je psihoterapija jedna vrsta čovjekovog unutarnjeg putovanja na koje mogu krenuti, poduzeti ga osobe kojima je cilj osjećati se bolje. To je poput “podešavanja” sustava duša-tijelo u cilju poboljšanja ponekog vida svakodnevnog života, kako unutarnjeg, tako i ravnoteže tijela i onog nevidljivog o čemu pričamo.

Radi se o praksi i znanosti koja proučava nevidljive i vidljivije procese, svjesne, predsvjesne i nesvjesne, (u polju nevidljivog), te u polju vidljivog, kognitivne (percepcija, pažnja, pamćenje, jezik, izrečena misao itd.). U dinamske spadaju emocije, motivacije, osobnost itd. koje posjeduju svoju nesvjesnu komponentu.

Pročitaj više u PDF formatu…